U monaškoj književnosti ima primjera autoriteta poglavara koji se čini gotovo božanski apsolutan: poglavar je poput slike Pantokratora na ograničenu području, posve odgovoran za sve.
Kako se tako lako prešlo od poslušnosti duhovnom ocu („teoforu”, „proroku”) k podložnosti pravnom poglavaru? Taj prijelaz „od karizme k pravu” opravdan je samo u mjeri u kojoj se vjeruje u veliku karizmu same Crkve, u prisutnost Duha u ljudskim strukturama — tada nije riječ o zamjeni karizme pravom. Glavna krepost opata je odgovornost (za podložnike i za obdržavanje zakona Božjega); zanemari li to, navlači prokletstvo na sebe i na njih. „Tko se predaje poslušnosti otaca, slobodan je od svake brige i posjeduje mir.” Josif Volokolamski: ništa bez blagoslova poglavara — blagoslov privlači milost, a čin bez dopuštenja već je proklet. (Bazilije je suzdržaniji: funkcija poglavara je prije razlučiti je li čin u skladu sa zapovijedi Božjom.)
Špidlík, Duhovnost kršćanskog Istoka, str. 261–262.
↗ Otvori u vrtu →