Ikone

Nicejski sabor (787.), za Bazilijem, slikarstvo uspoređuje s propovijedanjem vjere; ikonografsko se umijeće približava svećeničkoj službi (priručnici za slikare: Hermeneia Dionizija iz Furne; ruski podlinniki).

Kao propovijed božanske istine, ikona posjeduje „dinamičku” snagu riječi Božje — milost se priopćuje i po svetoj slici. „Liturgijski i sakramentalni život Crkve neodvojiv je od slike” (Uspenski). Ikona je simbol koji „izražava i na neki način utjelovljuje i učini prisutnom višu stvarnost” — nije puko slikarstvo. Zato se ikone štuju i kontempliraju: cilj im je posvjedočiti prisutnost Boga u vidljivoj slici i dešifrirati smisao svega što pada pod pogled.

Špidlík, Duhovnost kršćanskog Istoka, str. 286–287.