Druga tendencija. Praktično poimanje nije moglo zadovoljiti mislioce prožete helenizmom, koji je (Anaksagorinim riječima) već davno proglasio da je cilj života theoria — spoznaja, znanje, kontemplacija. Razvilo se uvjerenje da vjera i djela ne vode izravno k savršenstvu, nego samo uvode u kontemplaciju kao jedinu istinski ljudsku „praksu”.
Temelje theorije postavlja Evagrije u 4. st.; bogatstvo te kontemplativne predaje navelo je Makarija Korintskog i prijatelje da je saberu u Filokaliju, „samo oruđe pobožanstvenjenja”.
Pita se dolazi li taj zanos za theorijom iz Biblije ili je baština filozofije. Bitan problem koji se odmah nameće: smješta li se iskustvo Boga jedino na razinu razuma, ili treba priznati izravan dodir s Bogom — onkraj svakog posredovanja, pojma i slike? Sve se jasnije shvaća da „duhovna” stvarnost u kršćanskom smislu nije istovjetna s „intelektualnom” u grčkom. Slika Mojsija na Sinaju: napreduje se od pojma do pojma, ali se na vrhuncu spekulacije utvrđuje da je Bog još daleko — pa se bira drugi put, put „neznanja”, „ljubavi” ili „ekstaze”.
Špidlík, Duhovnost kršćanskog Istoka, str. 27–28.
↗ Otvori u vrtu →