Najminucioznije propise o ispitu savjesti daje siro-palestinska monaška književnost 4. st., a najjasniji nauk Dorotej iz Gaze. Praksa je slična kasnostoičkom ispitu, ali joj je cilj drukčiji: nije puki „povratak u sebe”, nego ispit u vidu exagóreusis — element duhovnoga vodstva.
Ivan Klimak pripovijeda da su monasi imali knjižicu u koju su bilježili svakodnevne pogreške i misli; i dodaje: „Tko se vidi osobito svladan nekim porokom, neka se naoruža protiv toga neprijatelja — jer ako baš njega ne svladamo, nećemo imati ploda od pobjede nad ostalima.” Tako opći ispit, stalno vršen, postaje sam po sebi „posebni ispit” (kako će ga kasnije nazvati Zapad).
Špidlík, Duhovnost kršćanskog Istoka, str. 231–232.
↗ Otvori u vrtu →