Prisutnost nevidljivoga Daha u duši otvara treće pitanje: ostaje li Duh Sveti vanjski našoj duši? Kako se sve više precizira razlika između Duha i stvorenja, dolazi se do toga da se božanski Duh promatra kao savršeno različit Gost (Duhovne homilije Pseudo-Makarija); u mesalijanizmu taj „božanski gost” čak supostoji s demonom u istoj duši.
Inzistiranje na razlici Duha i duše bilo je nužno. Otajstvo Božje ljubavi otajstvo je sjedinjenja, ali i razlikovanja: u sjedinjenju s Duhom ljudska se duša ne gubi u nekoj nirvani, nego potvrđuje i razvija svoju osobnost do najviše mjere.
Istodobno se — i zbog jezične neodređenosti antičke misli — naglašava i bliskost Duha kršćaninu, štoviše preobrazba kršćanina i njegov ulazak u osobni život Boga. Za Afraata Sirina Duh Kristov dan nam je tako prisno da postaje najduhovniji dio nas, naše pravo ja. Veliko otajstvo kršćanskoga života jest otajstvo mnogostrukih odnosa ljudskoga duha s Duhom Božjim — čas prisno sjedinjenih, čas razdvojenih beskrajnom udaljenošću.
Špidlík, Duhovnost kršćanskog Istoka, str. 35–36.
↗ Otvori u vrtu →