Već Platon (uspoređujući stožerne kreposti s dijelovima lica) zastupa jedinstvenost kreposti; Aristotel: bez phrónesis (razboritosti) sve ostale manjkaju; stoici: sve su kreposti samo vidovi jedne kreposti (Filon: „krepost je jedna cjelina i rod, ali se dijeli na vrste”).
Teza se proširila među kršćanima. Sermo asceticus (pod Efremovim imenom): „Traži steći savršenu, jedinstvenu krepost… zove se jedinstvenom jer obuhvaća ljepotu svih kreposti — kao što se kraljevski dijadem ne može isplesti bez dragoga kamenja.” Grgur Nisenski to potvrđuje s 1 Kor 12,26 (kad jedan ud trpi…). Klement (po stoičkoj anakolouthíji): „tko posjeduje jednu krepost, posjeduje sve, jer se one prate” — pa tko cijeni jednu krepost, otvara put mnogima.
Špidlík, Duhovnost kršćanskog Istoka, str. 269–270.
↗ Otvori u vrtu →