Po drevnom liturgijskom pravilu molitva se upravlja Ocu, po Sinu, u Duhu. Origen drži da se ne treba moliti Isusu Kristu, nego po Isusu Kristu; izravni zazivi „posrednika” postaju češći tek kasnije.
U molitvi ljudski duh vodi Duh (odegoúmenos hypò theíou pneúmatos) — moli se „u Duhu”, pa je riječ o pravom nadahnuću: Duh moli u nama i uči nas što tražiti. Molitva je i sudioništvo u molitvi Riječi Božje (Origen: Krist „nije sam u svojoj molitvi”) — sudioništvo u molitvi „mističnoga Krista”. Homjakov izriče taj crkveni karakter: „Nitko se ne može pouzdati u svoju osobnu molitvu; tko god moli, traži zagovor cijele Crkve — anđela, apostola, mučenika, patrijarha i nadasve Majke Gospodnje.”
Špidlík, Duhovnost kršćanskog Istoka, str. 280.
↗ Otvori u vrtu →