Govori se o „kontemplativnom Istoku”: kraljevstvo Božje uspostavlja se u nama duhovnom znanošću, a i sama se ljubav definira kao „vrhunsko stanje razumne duše u kojem je nemoguće išta na svijetu ljubiti više od spoznaje Boga”; nečistoća duha, grijeh, jest lažna spoznaja, stanje neznanja Boga.
Ipak, Istoku se i prigovaralo da se „pod izlikom kontemplacije rado uljuljkuje u lijenu pasivnost”, te da je taj ideal možda više prilagodba helenskoj sredini („vizualnoj” po mentalitetu) — dok Biblija obećava sreću utemeljenu na poslušnosti zapovijedima, a ne na traženju viđenja Boga. Špidlík te prigovore iznosi pošteno, a u nastavku pokazuje da prava kontemplacija uključuje poslušnost, praksu i ljubav.
Špidlík, Duhovnost kršćanskog Istoka, str. 298–299.
↗ Otvori u vrtu →