Od 2. do 5. st. Egipat je domovina kršćanske duhovnosti grčke matrice. Ipak, usporedo s tom učenom duhovnošću (središte: Aleksandrija) razvija se autohtona duhovnost izražena na koptskim dijalektima — posljednjem stadiju egipatskog jezika. Književno najvažniji je sahidski dijalek (jug); ahmimski, subahmimski i fajumski (srednji Egipat) javljaju se u apokrifnim i manihejskim spisima; bohairski (Nitrija) zadnji postaje književni jezik, osobito kad u 9.–10. st. samostan sv. Makarija postaje srce Egipatske Crkve. Koptski sve više dolazi u tržišnu utakmicu s arapskim.
Granice između gnostičkih/manihejskih i pravovjernih spisa često su nejasne u brojnim apokrifima. Ukus za čudesno, spojen s pobožnošću prema najvišim oblicima kršćanskoga junaštva, prožima hagiografske spise. U masi koptskih rukopisa monaški tekstovi zauzimaju golem prostor — koptski je bio jedini jezik koji je poznavala većina starih monaha; mnogo se prevodilo s grčkoga.
Špidlík, Duhovnost kršćanskog Istoka, str. 21.
↗ Otvori u vrtu →