Krepost (areté) bila je strastveno preporučivana već u poganskoj antici; kod kršćana nauk o krepostima postaje temeljni dio moralnog i asketskog učenja. Istočni autori manje su sustavni od Tome Akvinskoga, ali često obrađuju kreposti: Atanazije askezu zove „krepost” ili „put kreposti”; Kasijanu je krepost „ono čime predajemo kraljevstvo svoga srca Kristu”; Šimunu Novom Bogoslovu kreposti su udovi duhovnoga tijela čovjeka.
Izvorno areté nije imala tako određeno moralno značenje — označavala je svaku divljenja vrijednu kvalitetu (isprva tjelesnu snagu, hrabrost — andreía, virtus). Pavao riječ rabi samo jednom (Fil 4,8: „krepost i hvala”); kod Petra tri puta. Tek u kršćanstvu krepost dobiva puni smisao kao sudioništvo u životu Božjem.
Špidlík, Duhovnost kršćanskog Istoka, str. 265–266.
↗ Otvori u vrtu →