Aristotelovski aksiom: krepost je sredina (mesótes) između dviju krajnosti (suviška i manjka). Ipak, nameće se poteškoća: ako su kreposti sudioništvo u životu Božjem, kako tvrditi da se savršenstvo sastoji u „ne pretjerivanju”?
Srednjovjekovna skolastika razlikuje bogoslovne kreposti (rastu bez granica) i moralne (savršenstvo im je in medietate). Time se ne kani propisati osrednjost: ne radi se o ograničavanju zanosa za dobro, nego o razlučivanju dobra od ne-dobra — vršiti krepost (Kasijan) „ne narušavajući divni red stvaranja”, gdje svaki čin ima mjeru bez koje se dobro pretvara u zlo (mišljenje „sv. Antuna i svih Otaca”).
Špidlík, Duhovnost kršćanskog Istoka, str. 266–267.
↗ Otvori u vrtu →