Razlika između Stvoritelja i stvorenja je golema, a ipak otajstvo Krista tvori savršeno sjedinjenje dvoga — Krist je bitno Sjedinitelj. Potreba za „posrednikom” živjela je već u grčkoj filozofiji (Filon: Logos kao órganon theou), ali se takvo poimanje ne može primijeniti na Krista. Isus ne stoji „između” Boga i naroda niti je tek Božji predstavnik: on je sâm „začetnik vječnoga spasenja”.
Istok razlikuje Kristovo posredništvo od ranijih shvaćanja u dvije točke: (a) prema Bibliji komunikacija Boga sa svijetom događa se po božanskoj snishodljivosti — Isus je posve na Božjoj strani, sâm Bog koji spašava; (b) spasenje se ostvaruje potpunim preuzimanjem ljudske naravi — „što nije preuzeto, nije spašeno” (Irenej/Origen). Sjedinjenje božanskoga i ljudskoga jest „mješavina” (krásis) u kojoj se naravi ne miješaju.
Krist je novi Adam (Rim 5), Glava Tijela-Crkve; Kabasila dodaje: Krist je srce mističnoga Tijela. U Prvorođencu stvaranja posvećenje svijeta kulminira u sjedinjenju svemira — to konačno stanje Oci zovu apokatastasis: „U njemu je sve došlo k jedinstvu” (Grgur Nazijanski; Maksim Ispovjednik: „Krist je središte k kojem se sve linije stječu”). Otud lik Pantokratora na vrhu kupola.
Špidlík, Duhovnost kršćanskog Istoka, str. 40–42.
↗ Otvori u vrtu →