Na Zapadu se škole duhovnosti razlikuju prema redovničkim redovima ili narodima. Na Istoku pravih redova nema, a iako se narodi razlikuju, nacionalizmi nisu zamaglili duhovni nauk — pa se zapadni kriteriji ne mogu primijeniti.
Špidlík upozorava i na suprotnu pogrešku: istočnu duhovnost ne smije se poistovjetiti s racionalnim sustavom zajedničkih načela. Pod istim rječnikom često se krije radikalna raznolikost značenja — od krajnjeg misticizma do praznog moralizma, sa širokom „zlatnom sredinom” duhovnoga pravovjerja između. Duhovnost je oblik života, a život se razvija u povijesti koju se ne crta po unaprijed zadanom planu, nego se promatra i u njoj otkriva mnogolika mudrost Božja.
Pravi kriterij Špidlík nalazi u unutarnjim obilježjima samog duhovnog života. Cilj — puno pobožanstvenjenje — svima je zajednički, ali se ostvaruje različito ovisno o tome kako čovjek shvaća sebe: posvećuje li se vanjskom djelovanju ili spoznaji Boga, kontemplira li umom ili srcem, hoda li sam ili potpomognut kozmosom i društvom. Taj kriterij — ujedno antropološki, kozmološki i sociološki — daje pet temeljnih tendencija istočne duhovnosti.
Špidlík, Duhovnost kršćanskog Istoka, str. 25–26.
↗ Otvori u vrtu →