Atanazije opisuje besstrasnost koju su askeza i borba s demonima proizveli u Antunu: „Stanje njegove duše bijaše posve čisto: nije se zatvarao od boli ni otvarao od užitka, nije se smiješio ni bio tužan, mnoštvo ga nije uznemiravalo… uvijek jednak sebi, vođen Logosom i postojan u naravnom stanju.”
Iz toga se zaključivalo o ovisnosti o helenskom modelu; no paralelizam može voditi i suprotnomu zaključku: Atanazije je možda namjerno svoga junaka — nepismenoga Kopta — stavio u natjecanje s helenskim idealom, svjedočeći Kristu koji je izveo takvu čudesnu preobrazbu. Jedno je sigurno: krajem patrističkoga doba na Istoku apatheia postaje priznat ideal kršćanskoga savršenstva, ali kristološki utemeljen.
Špidlík, Duhovnost kršćanskog Istoka, str. 250.
↗ Otvori u vrtu →