Odnos kršćanstva i zatečenih religijskih tradicija ne rješava se ni pojednostavljenim „paralelizmom dvaju sustava” ni svođenjem na sinkretizam, pa čak ni govorom o „prilagodbi” kršćanstva grčkoj, sirskoj ili ruskoj sredini.
Špidlík predlaže drukčiju sliku: radi se o progresivnom „utjelovljenju” božanskoga života, koje Krist u Duhu ostvaruje u konkretnoj ljudskosti naroda, u njihovim tradicijama i mentalitetu. To je djelo progresivnog pobožanstvenjenja, dinamično i različito po dubini ovisno o duhovnom životu naroda u koji se kršćanstvo utjelovljuje.
Zato se ne smije uspoređivati „kršćanstvo s jedne strane i grčku/egipatsku/slavensku misao s druge” — jer se kršćanski život u potpunosti utjelovljuje u svim tim ljudskim stvarnostima. Ono što se smije i koristi jest uspoređivati različita „utjelovljenja” međusobno: židovsko, helenističko, armensko, gruzijsko… Upravo usporedba židovsko-kršćanskoga i helenističkoga kršćanstva najviše zanima onoga tko traži osobine duhovnosti kršćanskog Istoka.
Špidlík, Duhovnost kršćanskog Istoka, str. 14–15.
↗ Otvori u vrtu →