„Učitelj je ovdje i zove te” (Iv 11,28)
Priručnik predstavlja lectio divinu kao crkvenu metodu molitvenoga čitanja Svetoga pisma kojom Riječ prelazi put od razumijevanja teksta do preobražena života. Nije dovoljno pročitati pobožan komentar niti biblijsku temu nazvati lectio divinom: potrebno je stvarno uzeti biblijski tekst, slušati ga u vjeri Crkve i pod vodstvom Duha Svetoga proći čitanje, meditaciju, molitvu, kontemplaciju i djelovanje.
Lectio divina odgovara na dublju potrebu za smislom i oblikuje kršćansko viđenje svijeta. Ona nije pridržana monasima, premda je u monaštvu stoljećima bila svakodnevni posao koji je zajedno s liturgijom i tjelesnim radom uređivao život.
Guigo II. opisao je četiri stube ljestava prema Bogu: čitanje istražuje, meditacija pronalazi, molitva ište, a kontemplacija kuša slatkoću Božje prisutnosti. Priručnik prihvaća i petu etapu, djelovanje, koju je ranije istaknuo Hugo od Svetog Viktora. Povratak u svakodnevicu pokazuje da kontemplacija nije bijeg nego izvor poslušnosti.
Prethodna priprava obuhvaća dobru Bibliju, prikladno vrijeme i prostor, vanjsku i nutarnju tišinu, stav vjere, sabranost te razborit odabir teksta. Tekst se ne bira samo prema ukusu ni nasumce, nego tako da se Bogu dopusti reći i ono što čitatelj sam ne bi odabrao.
Neposredna priprava počinje zazivom Duha Svetoga. Potrebni su otvorenost srca, strpljivost, disciplina uma i iskrenost kako se tekst ne bi podredio unaprijed utvrđenim interesima ili značenjima.
Prva etapa traži izvorni smisao biblijskoga ulomka: što je tekst značio prvim čitateljima i što nadahnuti autor priopćava? Tekst se čita polako i više puta, po mogućnosti naglas. Promatraju se povijesno okružje, sudionici, razvoj događaja, ključne riječi, usporedna mjesta i ono što još ostaje nejasno.
Proučavanje služi molitvenom susretu i zato se mora znati zaustaviti. Lectio divina nije biblijski tečaj, ali ne preskače ozbiljan rad na tekstu.
Meditacija „preživa” ključne riječi i suočava ih s osobnim životom, zajednicom i društvom. Čitatelj dopušta da ga Riječ prosvijetli i dovede u pitanje bez samoopravdavanja.
Poruku najprije primjenjuje na sebe, a ne na druge. Pita što mu Bog otkriva o sebi, kakvu istinu pokazuje o čovjeku i što želi učiniti u njegovu konkretnom životu.
Nakon što je Bog progovorio, čovjek odgovara sadržajem koji je upravo primio iz Riječi. Odgovor može biti hvala, zahvala, prošnja, kajanje, vapaj ili predanje. Može se izreći vlastitim riječima, zapisati, povezati s psalmom, izraziti tijelom ili prijeći u šutnju.
Molitva zato nije dodatak proučavanju nego dijalog koji lectio divinu dovodi do osobnoga susreta s Bogom.
Kontemplacija prima novi vid Božjega lica i njegove prisutnosti u životu. Ona ostaje s Bogom u tišini i ljubavi, dopuštajući da jedna rečenica ili kratka molitva prodre dublje u srce.
Po Božjoj svjetlosti čovjek zatim drukčije gleda sebe, povijest i stvarnost. Cilj nije zadržati se na riječi kao predmetu, nego preko Riječi ostati s Gospodarem Riječi.
Posljednja etapa vraća molitelja s gore u svakodnevicu. Primljena Riječ traži konkretnu odluku: novi način ponašanja, određene osobe i prilike na koje se odluka odnosi te, kada je moguće, provjeru u duhovnom vodstvu.
Slušatelj tako postaje vršitelj i poslužitelj Riječi. Djelovanje je provjera da su čitanje i molitva doista približili život Kristovu gledištu.
Zajednička lectio divina zadržava pet etapa, ali uključuje animatora, prikladan raspored i razmjenu primljene Riječi. Sudionici ne raspravljaju kako bi pobijedili niti nude općenite kritike, nego jednostavno iznose što su čuli i međusobno se obogaćuju.
Animator poznaje metodu, bira tekst i temu, osigurava tišinu, potiče sve bez prisile, sprječava nadmetanje te sažima zajedničke uvide. Liturgija, osobito Euharistija, daje zajedničkom molitvenom čitanju njegov crkveni okvir.
Cjelina razlomljenih bilježaka nalazi se u Lectio divina po Enzu Biancu MOC.
Knjižica obuhvaća prikaz metode, prethodnu i neposrednu pripravu, pet etapa te upute za zajedničku lectio divinu. Hrvatsko izdanje donosi uvodni dio većega djela Lectio divina con la Bibbia, priređenoga u Torinu 2011.
Hrvatsko izdanje: Veritas, Zagreb, siječanj 2012. Predgovor je napisao fra Ivan Bradarić.
↗ Otvori u vrtu →