Platonu je ljubav prema Bogu (éros) bila žudnja (epithymía). Kršćanski autori pitaju se može li se Boga ljubiti nesebično — agape koja zaboravlja vlastitu nagradu.
Bazilije izriče taj „osobni osjećaj”: više od svih muka pakla boji se uvrede nanesene Gospodinu — prezira božanske ljubavi i đavolskoga likovanja: „to mi se čini teža kazna od svih muka geene”. Nije više vlastiti interes ono što nadahnjuje, nego ljubav koja zaboravlja svoju nagradu — a ta je agape već sama svoja nagrada, jer „ljubav je Bog”: „Bog nije uistinu Bog osim onima koji su mu sjedinjeni ljubavlju.” Takva je ljubav „duhovna” jer daje (ili pretpostavlja) sličnost s Bogom-ljubavlju; zato je rijetka — po Maksimu postoji samo u onima koji su iz svoga bića uklonili svaki trag filautije.
Špidlík, Duhovnost kršćanskog Istoka, str. 277–278.
↗ Otvori u vrtu →