Po mesalijancima besstrasnost se definira kao stanje duše oslobođeno od smetnji, užitaka i osjetilnih poticaja. Liber Graduum: „Kad se uspnemo na te stupnjeve i iščupamo iz srca grijeh i njegove plodove, bit ćemo ispunjeni Duhom Tješiteljem…”
To je krivo, kvijetističko shvaćanje apatheije: kao potpuno gašenje osjetljivosti i jamstvo trajne bezgrešnosti. Pravovjerni će se autori (u sljedećim pododjeljcima) od toga ograditi: apatheia nije ni odsutnost patnje/osjetljivosti, ni odsutnost logizama, ni jamstvo nemogućnosti grijeha — nego dinamična snaga otpora strastima.
Špidlík, Duhovnost kršćanskog Istoka, str. 252.
↗ Otvori u vrtu →