Objavljujući Boga kao Oca, Isus tu objavu smješta u još nepristupačnije otajstvo — trinitarno: Bog je Otac jer ima Sina, Isusa Krista, koji je i sam Bog. Temelj božanskoga očinstva premješten je na razinu koja nadilazi puko ljudsku misao. Trojstvo je središnje otajstvo vjere; samo iz njega se razumiju ostali elementi nauka.
Za kršćane, kao i za Grke, savršenstvo spoznaje je theología — ali za kršćane ona smjera „spoznati Oca, Sina i Duha Svetoga” (Origen).
Dvije koncepcije (čije razlike ne treba pretjerivati): aleksandrijsko-latinska (Augustin, Boetije: „sve je u Bogu jedno, osim gdje to priječi suprotnost odnosâ”) i grčka, vjerna rječniku Novoga zavjeta — izraz ho theós pridržan je Ocu. Otac je izvor i kozmičkoga i unutarbožanskoga jedinstva; Sin i Duh su jedno u Ocu. Otac je tako izvor našega pobožanstvenjenja.
Duhovni pisci uvijek su preferirali taj „grčki” način: dvostruko gibanje — silazno (Otac nas po Sinu stvara i u Duhu posvećuje) i uzlazno (slavimo Oca po Sinu u Duhu) — „kraljevski put našega oboženja”. Tu se jedinstvo Boga objavljuje na nov, otajstven način: kao sjediniteljska snaga božanske ljubavi, „nad-jedinstvo” (hypèr henárchian henótes — Pseudo-Dionizije).
Špidlík, Duhovnost kršćanskog Istoka, str. 49–51.
↗ Otvori u vrtu →