Kršćani prvih stoljeća bili su svjesni da Krist ima izvrsne nasljedovatelje te da upravo po njihovu primjeru Crkva postaje znak među narodima. Velika je bila uloga exempla u moralizatorskoj književnosti starine (osobito kinično-stoička dijatriba). Pitanje koliko se kršćanin smije služiti primjerima iz profane povijesti veže se uz odnos antičke kulture i kršćanstva.
Nasuprot profanoj junačkoj književnosti brzo se stvara riznica primjera iz Staroga i Novoga zavjeta, koji postaju tradicionalni: Abraham, Mojsije, Ilija, Ivan Krstitelj. Ipak, veliki uzori su apostoli: Pavao izričito potiče vjernike da budu „nasljedovatelji nas i Gospodina” (1 Sol 1,6).
Stoga je predaja čitanje života svetaca uvijek smatrala „korisnim za dušu” (psychophelḗs). Prvi spomenici — Život Antunov, Apoftegme otaca — rođeni su iz želje za uzorima koje treba nasljedovati, premda ih se, kako upozorava Ivan Klimak, ne može doslovno oponašati.
Špidlík, Duhovnost kršćanskog Istoka, str. 46–47.
↗ Otvori u vrtu →