U glasovitom spisu „Nitko ne trpi nepravdu osim zbog vlastita nemara” Ivan Zlatousti se temom i oblikom nadahnjuje Krizipom i Epiktetom, ali se smješta u kršćanski kontekst proživljene providnosti: „ako imamo milost Božju”, nitko nas ne može učiniti nesretnima.
Teza spisa: mudrac ne trpi ni nepravdu ni štetu dok čuva moralnu cjelovitost postojanošću volje; ako stvarno pretrpi nepravdu, to je zbog vlastita nemara — ali tada prestaje biti mudrac. Pravi mudrac, daleko od toga da pretrpi stvarnu štetu, iz nanesenih nepravdi izvlači moralnu korist; onaj koji uistinu trpi štetu jest nerazuman i nepravedan čovjek koji nanosi uvredu mudracu. Ukratko: temelj nepovredivosti nije vanjska okolnost, nego unutarnji stav i milost.
Špidlík, Duhovnost kršćanskog Istoka, str. 136.
↗ Otvori u vrtu →