Razlika nutarnjega i vanjskoga čovjeka pripada Pavlovu rječniku (Rim 7,22; 2 Kor 4,16), ali se tumači na više načina u svjetlu grčke misli. Platon govori o ho entòs ánthropos koji se bori protiv „divljih zvijeri” — zlih nagona; izraz je čest u rabinskoj književnosti, kod Filona, stoika, Plotina.
Origen ga rabi u kontekstu teologije čovjeka stvorena na sliku Božju: „U nutarnjem čovjeku imaju sjedište kreposti, sva inteligencija i znanost; ondje se zbiva obnova slike Božje.” Za Kasijana nutarnji je čovjek „onaj koji se predaje nutarnjem radu borbe protiv misli”. Za Teofana Zatvornika taj nutarnji čovjek jest srce — središte duhovnoga života, sjedište Duha.
Špidlík, Duhovnost kršćanskog Istoka, str. 89–90.
↗ Otvori u vrtu →