Sv. Petar Alkantarski daje praktičan put od priprave za mislenu molitvu preko razmatranja do jednostavnoga promatranja Boga. Cilj nije mnoštvo misli ni ugodan doživljaj, nego srce raspoloženo za Božju volju, krepost i djelatnu ljubav.
Molitva liječi tromost srca tako što čovjeka čini spremnijim za dobro. Ona hrani vjeru, pouzdanje, strpljivost, odlučnost i ljubav, ali njezinu vrijednost ne treba mjeriti osjetnom slatkoćom. Najprikladniji predmeti razmatranja jesu otajstva vjere, osobito Kristov život, muka i uskrsnuće te istine koje bude strah Božji, obraćenje, zahvalnost i nadu u vječni život.
Alkantarski razlikuje pripravu, čitanje, razmatranje, zahvaljivanje, predanje i prošnju. Početniku red pruža oslonac, ali nije nepromjenjiv zakon. U pripravi se osoba sabire pred Božjom nazočnošću; čitanje daje gradivo; razmatranje istinu približava razumu i mašti; zahvaljivanje prepoznaje darove; predanje prikazuje Bogu vlastiti život; prošnja moli za sebe, bližnje i Crkvu.
Čitanje ne smije stati na razumijevanju. Volja treba kušati pročitano i dopustiti da je riječ pokrene. Razmatranje nije priprema propovijedi ni radoznalo umovanje, nego prijelaz od spoznaje prema osjećaju, odluci i ljubavi.
Razmatranje traži istinu poput kresiva koje pokušava izmamiti iskru. Kada se ljubav, divljenje, zahvalnost ili mir probude, treba prestati umnažati misli i počivati u jednostavnom pogledu vjere. Razum o Bogu može spoznati malo, ali volja ga može mnogo ljubiti.
Ni taj prijelaz ne smije postati prisila. Sabranost treba biti budna i blaga, bez napetosti koja iscrpljuje tijelo i srce. Ako osjećaj postane prejak ili štetan zdravlju, osoba se može vratiti mirnijem razmatranju.
Pobožnost nije raznježenost ni obilje utjeha, nego spremnost za dobro djelovanje. Utjeha je korisna samo kada jača ljubav, poslušnost i ustrajnost. Tražiti je radi nje same znači Boga zamijeniti vlastitim užitkom.
Stvarni se napredak provjerava u poniznosti, strpljivosti, podnošenju slabosti drugih, čuvanju jezika, umjerenosti, pouzdanju u nevolji i vjernu izvršavanju dužnosti. Molitva i mrtvljenje trebaju ostati sjedinjeni, a nijedna krepost ne može zamijeniti cjelinu duhovnoga života.
Pobožnost podupiru čuvanje srca i osjetila, samoća, duhovno čitanje, spomen na Boga, strelovite molitve, ustrajan ritam, razborita askeza i djela milosrđa. Oslabljuju je grijesi, pretjerana grižnja savjesti, tjeskobna žalost, brige, mnoštvo poslova, neuredne naslade, radoznalost i nemar prema redovitoj molitvi.
U suhoći ne treba napustiti molitvu. Rastresenostima se valja opirati bez tjeskobne sile, a neželjene bogohulne ili nevjerne misli ne treba poistovjetiti s pristankom volje. Strah, pospanost, nepouzdanje, preuzetnost, neuredna želja za znanjem i nerazborita revnost za druge traže različite, odmjerene lijekove.
Pravila raspolažu osobu za primanje dara, ali ne pretvaraju milost u vještinu koja zajamčeno proizvodi savršenstvo. Glavni oslonac ostaje ponizno priznanje vlastite nemoći sjedinjeno s pouzdanjem u Božje milosrđe.
Prvi niz razmatranja obrađuje grijeh i samospoznaju, bijedu i kratkoću života, smrt, posljednji sud, pakao, vječno blaženstvo i Božja dobročinstva. Drugi prati Kristovu muku i uskrsnuće: pranje nogu i Euharistiju, Getsemani, suđenje i Petrovo zatajenje, krunjenje i križni put, sedam riječi s križa, probodeni bok i ukop te uskrsnuće, ukazanja i uzašašće.
Razmatranja nisu ponuđena samo za stvaranje prizora u mašti. Svako otajstvo treba otkriti krepost za nasljedovanje: poniznost, molitvu u kušnji, strpljivost, ljubav prema neprijateljima, milosrđe, poslušnost, ustrajnost i predanje Ocu.
Cjelina razlomljenih bilježaka nalazi se u O molitvi i razmatranju MOC.
Hrvatsko izdanje objavio je Verbum u Splitu 2001. godine. Djelo De meditatione et oratione preveo je o. Damjan Damjanović, OFM. Knjiga sadrži raspravu o molitvi, raspravu o pobožnosti i dva niza sedmodnevnih razmatranja.
↗ Otvori u vrtu →