Svjesni smo svojih čina i možemo prosuditi njihovu moralnu vrijednost. Srce pak ostaje otajstvo, skriveni dio čovjeka, „onaj koji samo Bog poznaje”. Kad se inzistira na tome kako čovjek može (i mora) poznavati sebe, autori odgovaraju da to može po plodovima i osjećajima srca.
Špidlík upozorava da se ne smije nekritički primijeniti trodioba empirijske psihologije (inteligencija — volja — osjetljivost). Kod pravovjernih autora „osjećaji srca” imaju moralno i teološko značenje koje daleko nadilazi običnu psihologiju. Njihova nepogrešivost i korisnost za božansku kontemplaciju ovise o čistoći samoga srca.
Špidlík, Duhovnost kršćanskog Istoka, str. 107–108.
↗ Otvori u vrtu →