Prateći razvoj nauka o Duhu Svetom, vidi se da su tvrdnje o božanstvu Duha bile preciznije od onih o njegovoj osobnosti. Tek Prvi carigradski sabor (381.) izričito definira istovjetnost naravi Duha, Sina i Oca, a time i osobni karakter te božanstvo Duha. Razvoj se zrcali i kod Efrema: u ranim djelima osoba Duha je u drugom planu, a tek joj himni De fide posvećuju odu.
Drugo pitanje: je li posvetiteljsko djelovanje treće Osobe vlastito (proprium) Duhu, ili ga Duh vrši zajedno s drugim dvjema Osobama (pa mu se tek pripisuje)? Zapadna teologija govori o nestvorenom daru (Duh koji prebiva u nama) i o stvorenom daru (nova kvaliteta duše), proizvedenom djelovanjem ad extra zajedničkim trima Osobama.
Grčki Oci, naprotiv, Duha Svetoga prikazuju kao glavnoga tvorca našega posvećenja i govore o osobnom sjedinjenju s Duhom, dok latinska skolastika radije govori o milosti, nadnaravnom habitusu i stvorenom daru.
Špidlík, Duhovnost kršćanskog Istoka, str. 34–35.
↗ Otvori u vrtu →