Na Zapadu je pojam apatheia bio unaprijed osuđen na neuspjeh. Jeronim je u njoj vidio pogansku zamisao (Pitagora, Zenon) koju pelagijanci rabe kao istoznačnicu bezgrešnosti (impassibilitas et impeccantia) — tko bi bio posve bez strasti, „ili je kamen ili bog”. Te je pelagijanske teze o apatheiji nadasve pobio Augustin.
Zapad je sablažnjivima smatrao i neke (stvarne ili tobožnje) epizode iz Životâ svetaca: „ludi za Krista” htjeli su odavati dojam da uživaju rajsku Adamovu besstrasnost — odbijali odjeću, naizgled neosjetljivi na glad, hladnoću, žar… Zapadnjacima je borba protiv „svih strasti” bila neshvatljiva, pa je ideal apatheije ondje uglavnom odbačen — za razliku od Istoka, gdje ostaje vrhunac duhovnoga puta (uz sve gore navedene ograde).
Špidlík, Duhovnost kršćanskog Istoka, str. 256–257.
↗ Otvori u vrtu →