Razlučivanje misli „umijeće je umijećâ”, nepristupačno početniku — on stoga mora otkrivati svoje misli „dijakritičnom” ocu. Ta se praksa zove exagóreusis. U cenobitskim je samostanima obvezna za sve; Teodor Studit zove je „velikim sredstvom spasenja” i ne raduje se kad monasi rjeđe pribjegavaju opatu.
Načelo je formulirao Antun: „Ako može, monah neka starcima povjeri sve korake koje čini, sve gutljaje vode koje popije u svojoj ćeliji.” Pred tom nuždom nema ljubavi prema šutnji: pristoji asiopeton — „nikad ne prešutjeti svoje misli” (Barsanufije). Exagóreusis nije ispovijed grijeha (barem ne ponajprije), nego ispovijed „misli”, da se utvrdi jesu li dobre ili zle — element je duhovnoga vodstva.
Špidlík, Duhovnost kršćanskog Istoka, str. 231.
↗ Otvori u vrtu →