Tema pravednika koji trpi prisutna je već u asirsko-babilonskim tekstovima. Platon (Država II) opisuje „nabijenoga pravednika” i o zlu govori kao o prilici kušnje: „Život bez kušnje (anexétastos bíos) nije vrijedan življenja.” U istom smjeru Oci patnju, kad je vjernik prihvati, smatraju dokazom autentičnosti njegova kršćanstva.
Ideji kušnje pridružuje se ideja nagrade: za pogane je to slava sjećanja, za kršćane slava koja se „raširi na zemlji, pa ide dalje i nalazi mjesto na nebu”. Već ovdje na zemlji patnja pravednika ima teofanijski karakter — pouka je svijetu i svjedočanstvo božanske istine, kao uzorno u mučeništvu.
Špidlík, Duhovnost kršćanskog Istoka, str. 133–134.
↗ Otvori u vrtu →