Svaka religija ima neku ideju Boga kao osobe, pa pojam Boga-Oca nije isključivo vlastit biblijskoj objavi. Kršćanstvo se rodilo kad je grčko-rimski svijet osjećao duboku religioznu potrebu: sve su filozofije težile Bogu kao izvoru sreće, idealu Dobra i Lijepoga; zajednička točka škola bila je traženje sreće. Platon tu blaženost definira kao djelatno stanje spoznaje u kojem misao kontemplira najistinitije biće, Boga; budući da slično spoznaje slično, želja za spoznajom Boga tjera čovjeka da ga nasljeduje: „božanstvo nam mora biti mjera svih stvari”.
Glavna dodirna točka religije i filozofije: pitanje Boga prisno je vezano uz pitanje bića. Theologia postaje jedan od tri bitna dijela filozofije, vrhunac ljudske misli.
Ipak, taj filozofski pristup ostaje problematičan za proživljenu religiju: preveden u racionalne pojmove, savršeno Vrhovno Biće postaje „ideja”, nepokrenuti pokretač, transcendentan i nesposoban za komunikaciju — ili pak univerzalni zakon, slijep fatum. Molitva tada može biti uzdizanje duha, ali ne i dijalog. Odatle proturječje: Bog je vrhovna sreća, a ipak ne oslobađa od zala (smrt, samoća, sudbina); ideal „nasljedovanja Boga” izrođuje se u hybris, oholost koja upropašćuje ograničeno biće.
Špidlík, Duhovnost kršćanskog Istoka, str. 47–48.
↗ Otvori u vrtu →