Uz ljepotu svijeta, duhovni su se pisci suočavali i s drugim događajima: koji je uzrok poplava, suša, potresa, brodoloma, požara, vojnih poraza? Stvari mogu za onoga tko ih trpi biti dobre ili zle — donositi blagostanje ili patnju i, nadasve, voditi u smrt.
Stari su patnju proklinjali („bolje je ne roditi se nego trpjeti”); istočne religije ne pokušavaju objasniti patnju (ovisi li o neumoljivoj sudbini ili nedokučivoj volji bogova?). Spisi Otaca pristupaju zlu s različitih gledišta: kao apologeti odbacuju mišljenja protivna vjeri, a u djelima im je očito iskustvo proživljene providnosti. Time se otvara središnja tema poglavlja: odakle zlo i kakav je odnos providnosti i zla.
Špidlík, Duhovnost kršćanskog Istoka, str. 130.
↗ Otvori u vrtu →