Podrijetlo eremitskoga života gotovo se stapa s podrijetlom same filozofije. Ipak, bijeg filozofâ smjera dobru uma (poučavanje, kontemplacija), dok kršćanski eremiti samoću ljube jedino da nađu Boga, da vrše „djelo Božje” — molitvu.
Amona, Antunov učenik, utjelovljuje najbolju tradiciju egipatskih samotnika: „Najprije dolazi samoća; samoća rađa askezu i suze; suze rađaju strah; strah rađa poniznost i (dar) predviđanja; predviđanje rađa ljubav; ljubav čini dušu besstrasnom; tada čovjek shvaća da nije daleko od Boga.” Unatoč Bazilijevim kritikama, eremiti nisu vjerovali da griješe protiv zapovijedi ljubavi — svoju su upornost u samoći smatrali putom k savršenoj ljubavi.
Špidlík, Duhovnost kršćanskog Istoka, str. 199.
↗ Otvori u vrtu →