Klasičan tekst o nužnosti zajedničkoga života ostaje 7. poglavlje Bazilijeva Velikoga pravila. U zajedničkom životu svi si uzajamno pomažu u materijalnim i duhovnim potrebama, u svakoj se prilici vrši ljubav, te se nalazi pomoć i vodstvo kod duhovnoga vođe; kršćani tvore jedno tijelo.
Napetost ostaje: Evagrije („Monah je onaj koji je odijeljen od svih i sjedinjen sa svima”) i Origen („Sveti su sjedinjeni s Bogom i međusobno kontemplacijom”). Hezihasti su to pitanje držali riješenim: nisu se bavili apostolatom, nego samo traženjem sjedinjenja s Bogom molitvom; njihovo je pitanje bilo psihološko — koliko je vanjska samoća nužna za sjedinjenje s Bogom. Druge nisu smatrali zlima, nego su osjećali da im vlastita slabost priječi da budu istodobno s ljudima i s Bogom.
Špidlík, Duhovnost kršćanskog Istoka, str. 153–154.
↗ Otvori u vrtu →