Da je theoría bila ideal Grka točno je, ali se ne smije grubo poopćavati: „praktična” tendencija, prevladavajuća u počecima, uvijek je ostala živa. Krajem antike suprotnost djelatnoga i kontemplativnoga života postala je klasična (raspravljalo se i u školama).
Grčki ima dva pojma za djelovanje: poíesis i praxis; uz drugi ostaje vezan element truda, napora, muke. Kršćani su, za Grcima, praxis ograničili na djelatnost tijela u materijalnom svijetu, a theoriju na djelatnost duha — ali su oba pojma prenijeli na višu razinu. Theoría postaje „prava gnoza”; praxis dobiva Evagrijevo osobito značenje: „duhovna metoda čišćenja strasne dimenzije duše” (jer „spoznaja Boga dijeli se na praxis i theoriju”). Ta je definicija negativna; Grgur Nazijanski daje općenitiju: „theoría je promatranje umnih stvari, praxis ostaje u području djelovanja” — a cilj toga djelovanja je kreposno djelo (= vršenje zapovijedi).
Špidlík, Duhovnost kršćanskog Istoka, str. 168–169.
↗ Otvori u vrtu →