Ono što u Apoftegmama zapanjuje jest raznolikost i prividne proturječnosti: duhovno vodstvo ostavlja prostor osobnoj inicijativi u izboru politeie (svojevrsne „strategije” sredstava za kreposni život).
Je li upravo taj individualizam sablaznio Bazilija u Egiptu (ili tužno iskustvo s Eustazijem iz Sebaste)? Jedno je sigurno: Bazilije svojim monasima ne preporučuje nikakav logion iz usta karizmatika — bogonadahnuto Pismo dostatno je svima: ono je „lijek na dohvat svih”, iz kojega svatko „izvlači lijek prikladan svojoj boli”. Kršćaninu ne trebaju dokazi da se volja Božja očituje u zapovijedima Pisma. Sirski prevoditelj Evagrija praktiké parafrazira kao „vršenje zapovijedi” — i nije posve pogriješio. Tako se napetost osoba/zakon razrješuje u prvenstvu Pisma.
Špidlík, Duhovnost kršćanskog Istoka, str. 262–263.
↗ Otvori u vrtu →