U arhajskim je kulturama post gotovo uvijek vezan uz obrede žalosti, obnove, inicijacije. Za kršćane je jedini pravi razlog žalosti gubitak Kristove milosti, a obnova je u Kristu: zato post dobiva smisao u odnosu na otajstvo Krista i ne nestaje s krajem SZ-a, premda se kršćani osjećaju slobodnima glede Zakona.
Proroci snažno ističu nužnost nutarnjih raspoloženja uz post (Iz 58); Tobija: „Dobra je molitva s postom, a milostinja vrijedi više od zlata” — tu je trojstvo post–molitva–milostinja koje baštini kršćanska predaja. Solovjov domišljato pokazuje njihovu povezanost: molitva nas sjedinjuje s Bogom, milostinja tu milost sjedinjenja dijeli bližnjima, a post posvećuje iracionalni svijet (tijelo i materiju).
Špidlík, Duhovnost kršćanskog Istoka, str. 212–213.
↗ Otvori u vrtu →