U Bibliji Bog se ne gleda apstraktno, u vječnoj biti (kao u Platona ili Aristotela); njegova se prisutnost zahvaća po zemaljskim zahvatima, koji povijest svijeta čine svetom poviješću. Duhovni pisci nisu mnogo pozornosti davali teškim pitanjima vremena i vječnosti, ali su jasno osjećali eshatološki karakter kršćanstva (Grgur Nisenski: „Kako će doći onaj koji je uvijek prisutan?”).
Kršćani nisu mogli prihvatiti ideju vječnoga vraćanja kozmosa. Praksa je ujedno oruđe uspona k theoriji i prevrednuje vrijeme upletajući ga u vječnost. Ekonomija spasenja ima dva nerazdvojna vida: povijest u vremenu, ali u dimenziji vječnosti. Cilj duhovnoga života jest „preobraziti vrijeme”, zahvatiti vječno u vremenu — „jer vječnost nije nešto, nego Netko, život ljubavi Triju Osoba”.
Špidlík, Duhovnost kršćanskog Istoka, str. 138–139.
↗ Otvori u vrtu →