Zbog terminološkoga pomaka kod Klementa Aleksandrijskog — gdje se „duhovni čovjek” poistovjećuje s „pravim gnostikom” — opravdano se pita je li „prava gnoza” siguran znak prisutnosti Duha.
Ne govorimo o lažnoj gnozi (poznatoj iz Irenejeve polemike): znanost koju ne ulijeva Duh Sveti kao nagradu za asketski život malo je preporučljiva duhovnomu čovjeku — to je gnoza koja „nadima”, udaljuje od ljubavi i navodi posjednika da se drži savršenim. Bolje je tada biti „idiótes” (neuk) i tražiti sjedinjenje s Bogom po ljubavi.
Prava gnoza jest theoría, kontemplativna spoznaja Boga — neodvojiva od ljubavi i ploda asketskoga života. Tako se zatvara poglavlje o svijesti milosti: najpouzdaniji „znak” Duha nije izvanredni doživljaj, nego ljubav i preobraženi život.
Špidlík, Duhovnost kršćanskog Istoka, str. 81.
↗ Otvori u vrtu →