Pitanje religioznoga iskustva uvijek je bilo aktualno na Istoku. Mesalijanci (osuđeni krajem 4. st.) inzistirali su na nužnosti svjesnosti vlastitoga stanja milosti. Iz njihova poimanja zla — grijeh se poistovjećuje s napašću — slijedio je zaključak da ne može biti božanskoga djelovanja u nama kojega nismo svjesni. Time je krštenje postajalo nedjelotvorno, jer osjetno ne preobražava psihologiju krštenika.
Reakcija pravovjernih (Diadoh Fotički, Marko Pustinjak) jest jasna: „Milost je od časa krštenja tajno položena u dubinu duha; ona ne daje osjetiti svoju prisutnost osjećaju.” Stupanj pobožanstvenjenja stoga se ne može poistovjetiti s osjećajem. Time Istok čuva i stvarnost milosti i transcendentnost njezina djelovanja, ne podlažući je mjeri svjesnoga osjeta.
Špidlík, Duhovnost kršćanskog Istoka, str. 76.
↗ Otvori u vrtu →