Kontemplacija preobražava čovjeka: on postaje sve sličniji onomu što kontemplira. „Neprestanim spomenom čuvamo u sebi prisutnost Boga” (énoikon échontes heautôn tòn theón).
Ipak, takve se izreke mogu krivo (platonski/gnostički) shvatiti — zaboravljajući da se svetost mjeri ljubavlju i da upravo ljubav oživljuje kontemplaciju. Zato Filoksen iz Mabbuga upozorava da su kontemplacija i svetost općenito odvojive (jedna može postojati bez druge) — opasnost je nesrazmjer između spoznaje i ljubavi: izvanredna prosvjetljenja ili „razuzdana” theoría entuzijasta. Ako se pak „spoznaja Boga” uzme u cjelovito kršćanskom smislu (neodvojivo od ljubavi i prakse), Origenove formule ne stvaraju poteškoću: prava spoznaja jest posvećenje.
Špidlík, Duhovnost kršćanskog Istoka, str. 315.
↗ Otvori u vrtu →