Istočni kršćanski pisci u pravilu ne vrednuju strasti pozitivno niti ih drže ravnodušnima: duša je po naravi slika Božja, a strastima (páthe) „zaodjenuta” tek nakon grijeha. Cilj je praxis upravo svući ih.
Razlikuje se potreba (od naravi — npr. potreba za hranom) i strast: kad se naravnoj potrebi prečesto udovoljava, „želja” za tim predmetom prerasta u strast (Teofan Zatvornik). Klement (za Krizipom): „Nagon je težnja uma k nečemu ili od nečega; strast je preuveličan nagon koji prelazi svaku razumsku mjeru.” Grgur Nisenski govori o „moćima (dynámeis)” koje je Bog stvorio u duši kao oruđa; grijeh je u narav unio strane, životinjske elemente — te iste moći postaju opasne kad ih duh više ne nadzire, i tada se zovu páthe.
Špidlík, Duhovnost kršćanskog Istoka, str. 246–247.
↗ Otvori u vrtu →