Kao komunikacija čovjeka s Bogom, molitva je ponajprije ponizna molba za darove neba i spremnost da ih se primi. Po Teofanu Zatvorniku molitva je uvijek, u pravom smislu, za sve, za cijelu Crkvu (Oci to pokazuju tumačeći Očenaš); ipak je korisno moliti i za vlastite potrebe, premda je savršenije tražiti nebeska nego zemaljska dobra.
Ako molitve nisu uvijek uslišane, to je „jer molimo premalo i jer smo grešnici”. Zašto Bog ne uslišava grešnike (Iv 9,31)? Sjene neznanja pravoga dobra (od grijeha) ostaju i u molitvama pravednika; tada Duh koji moli u srcu oblikuje višu molbu od svjesne — i ta je molitva Duha (ujedno naša) uvijek uslišana. Najčešća i najustrajnija molba jest oproštenje grijeha — jer se u tome ispunja volja Božja, pa je uslišanje sigurno (Zlatousti).
Špidlík, Duhovnost kršćanskog Istoka, str. 281–282.
↗ Otvori u vrtu →