Ljubav prema Bogu „urođena je našim dušama, odgovara naravnoj potrebi”. Bazilije (u 2. Velikom pravilu) među prvima dugo obrađuje ljubav prema Bogu: „Ljubav Božja se ne uči” — postoji kao temeljna želja, predispozicija, sjeme. Stoička/filonska tema „sjemenja kreposti” primijenjena je na ljubav već kod Origena, pa svaki napredak ljubavi postaje stvaratelj egzistencije.
Ljubav prema Bogu ujedno je najveća zapovijed (Mt 22,37): „Zatim dolazi škola zapovijedi Božjih — nastavlja Bazilije — koja brižno njeguje to sjeme.” Vršiti zapovijedi znači opažati glas Boga koji stvara i uređuje svemir. Ljubav, „kraljica kreposti”, „ne rađa se automatski”, nego iz nutarnje slobode koja je u temelju svake kreposti.
Špidlík, Duhovnost kršćanskog Istoka, str. 277.
↗ Otvori u vrtu →