Cilj je Isusove molitve stvoriti i učvrstiti određeno stanje srca. Da olakšaju to nutarnje usvajanje, atonski hezihasti razvili su psiho-somatsku tehniku (prvi ju je teoretizirao monah Nikefor, 13. st.): pretpostavlja moralnu pripravu, mirno ozračje, mrak, sjedeći položaj, tehniku disanja te usredotočenje pažnje (na prsa, „malo lijevo” — ruski su autori oštro osudili usredotočenje na pupak kao „glupost” jer može izazvati i spolne osjete).
Tijelo i položaj su „temelj građevine” molitve. Ipak, pravi duhovnici jednodušno upozoravaju: metoda nije „brzi put”, prečac do kontemplacije bez redovitih sredstava kršćanske praxis; „ne pristaje svima i bez osobnoga vodstva može biti opasna”. Tehnika je dakle pomoć, ne zamjena za askezu i poniznost.
Špidlík, Duhovnost kršćanskog Istoka, str. 292–295.
↗ Otvori u vrtu →