Postoje „psihološka” pravila razlikovanja prema učincima: dobra nadahnuća rađaju „neizrecivu radost, vedrinu, hrabrost, nutarnju obnovu, čvrstoću misli, snagu i ljubav prema Bogu”; loša donose „strah duše, smetenost misli, tugu, mržnju na askete, aceciju, sjećanje na rodbinu, strah od smrti, zle želje, malodušnost u kreposti”.
Kasnije je pravilo sažeto u aksiom: Quidquid inquietat est a diabolo (što god uznemiruje, od đavla je); Evagrije govori o „mirnom” i „uznemirenom” stanju. Ipak, autori uviđaju da razlikovati utjehu od pustoši nije dovoljno za prepoznavanje izvora: đavao je varalica — Diadoh upozorava da, kad um počne ćutjeti utjehu Duha, „i Sotona tješi dušu lažnom slatkoćom”, osobito u noćnu počinku. Zato razlučivanje traži iskustvo i poniznost, ne samo osjećaj.
Špidlík, Duhovnost kršćanskog Istoka, str. 229–230.
↗ Otvori u vrtu →