Origen upozorava da, osim moralne, postoji „druga, dublja i teža samospoznaja”: duša treba znati „kakva je njezina supstancija — je li tjelesna ili bestjelesna, jednostavna ili sastavljena”. Taj filozofskiji pristup smješta čovjeka u ljestvicu bića, na granicu tvari i duha — svojevrsno „krštenje” antičke antropologije (Nemezijevo O naravi čovjeka, 44 poglavlja, erudicija s fiziološkim detaljima).
Duhovni pisci osjećali su potrebu opisati božanske darove polazeći od njihovih psiholoških učinaka. Ipak, i kad govore o ljudskoj strukturi psihološkim pojmovima, kreću se na terenu koji nema mnogo veze s čistom psihologijom — odatle stanovita zbrka u uporabi pojmova. Analiza duše ovdje uvijek ostaje u službi duhovnoga, a ne znanstvene psihologije.
Špidlík, Duhovnost kršćanskog Istoka, str. 89.
↗ Otvori u vrtu →