Eremiti (eremîtai, anachoretai) prakticirali su katkad neobične oblike bijega: boskoí („pasući” monasi bez stalna boravišta), dendriti (živjeli na stablima), stacionari (stalno stajali na otvorenom), stiliti (na stupovima), recluse (zatvoreni u ćeliji). Xeniteía je život kao stranac u tuđoj zemlji.
Da bi se ublažile nepogodnosti izoliranoga života, nastaju laure (kolonije eremita oko crkve). Na Svetoj Gori skiti su skup zasebnih kuća/koliba; u asketskim kalyve živi malen skup ili jedan eremit (hesychasteria); u kellia monasi žive pod vodstvom starca. Tako se eremitizam kreće u rasponu od krajnje izolacije do polu-zajedničkih oblika.
Špidlík, Duhovnost kršćanskog Istoka, str. 200.
↗ Otvori u vrtu →