Ključna razlika dvaju kršćanstava. Za zapadnu teologiju duhovni je čovjek obdaren vlastitom naravi (natura pura) kojoj je povrh toga darovana milost; nadnaravno se pridodaje i dijelom nadograđuje na čisto ljudsku ekonomiju.
Za Istok čovjek „na sliku Božju” (obogaćen milošću Duha) točno odgovara čovjeku kakav je „po naravi”. Evdokimov: „Čovjek je stvoren dionikom naravi Božje”, pa je „ono što je karizmatsko inherentno ljudskoj naravi”. Zapadni binom „naravno/nadnaravno” za Istok postaje jednostavno „ljudsko/božansko”, „stvoreno/nestvoreno”.
Stoga je čovjeku „naravno” (katà physin) sve što čini njegovo pravo dobro: ljubav, vjera, kreposti, gnoza; zloća, grijeh, zle misli i strasti su „protiv naravi” (parà physin). Efrem: nije pokvarena narav, nego navike, i ta pokvarenost izobličuje narav; samo oslobođenje od grijeha omogućuje pravilno korištenje vlastite naravi. (Neki tekstovi — Pseudo-Makarije, pesimistička antiohijska struja — naglašavaju i palu narav „punu strasti”.) Istok ipak brani temeljnu dobrotu naravi, boreći se protiv ostataka manihejstva i dualizama.
Špidlík, Duhovnost kršćanskog Istoka, str. 65–66.
↗ Otvori u vrtu →