Warnar čita Ruusbroeca istodobno kao mističnoga teologa, svećenika, autora na narodnom jeziku i sudionika konkretnih mreža četrnaestoga stoljeća. Njegova glavna teza glasi: Ruusbroecovi spisi nisu prozirni prijepisi privatnoga iskustva, nego brižno oblikovana književna djela koja čitatelja uvode u duhovni proces.
Pouzdane činjenice oskudnije su od kasnije hagiografske slike. Ruusbroec je rođen 1293. u Ruisbroeku, kao dječak došao u Bruxelles, bio zaređen 1318., a 1340-ih se s Janom Hinckaertom i Francom van Coudenbergheom povukao u Groenendaal. Ondje je zajednica 1350. primila oblik regularnih kanonika, a Ruusbroec je postao prior. Umro je 2. prosinca 1381. Warnar zato Pomeriusov kasniji životopis rabi kritički, razlikujući povijesno jezgro od hagiografske izgradnje autoriteta (str. 11–66, 173–225).
Bruxelleski kontekst obuhvaćao je klerike, begine, gradske patricije i različite krugove pobožnih laika. Ruusbroecovo pisanje na srednjonizozemskom probija granicu između školovanih latinskih krugova i čitatelja narodnoga jezika, ali ostaje duboko hranjeno Pismom, liturgijom, egzegezom i latinskom teološkom predajom.
Duhovne zaruke nisu samo rasprava o trima životima. Njihova arhitektura, ponavljanja, ritam, slike i afektivni govor trebaju pokrenuti sabranost i želju u čitatelju. Matejev poklik „Evo zaručnika, iziđite mu ususret” postaje načelom cijeloga djela: Božji dolazak traži ljudski izlazak u djelatnome, nutarnjem i bogozrenom životu (str. 67–120).
Warnar pokazuje da je The Sparkling Stone vjerojatno nastao iz razgovora s pustinjakom i da dodatno razjašnjava ono što su Duhovne zaruke izložile opsežnije. Njegov vrhunac nije izdvojena ekstaza, nego „zajednički život” koji sjedinjuje kontemplaciju i raspoloživost za svakoga čovjeka (str. 121–171).
Duhovni šator pokazuje Ruusbroeca kao izvornoga tumača Pisma na narodnom jeziku. Groenendaalski život, svećenička služba i viktorinska egzegetska baština ovdje se susreću u velikoj alegorijskoj građevini (str. 173–225).
Ruusbroec ne piše uvijek istoj zamišljenoj publici. Djela su povezana s klericima, laicima, redovnicima, pustinjacima, klarisama, udovicama i ženskim pobožnim krugovima. Zbog toga se mijenjaju ton, opseg i način poučavanja. The Book of the Twelve Beguines vjerojatno je nedovršena ili redakcijski sastavljena cjelina od bilježaka, pisama, propovjednih i poučnih ulomaka, a ne jedinstvena uglađena rasprava (str. 285–331).
Warnar također razmatra moguću vezu između Heilwig Bloemardinne i Hadewijch, ali je ne smatra dokazivom. Tu pretpostavku zato ne treba prenositi kao biografsku činjenicu.
Izrazi poput „bez razlike” izazvali su sumnju, osobito u Gersonovoj recepciji. The Book of Supreme Truth služi kao pojašnjenje: Bog i stvorenje mogu uživati jednu blaženu puninu, ali ne postaju jedna supstancija. Ruusbroecov mistični jezik mora se čitati unutar njegova stalnog inzistiranja na Kristu, milosti, krepostima, Crkvi i razlici Stvoritelja i stvorenja (str. 227–283).
Najveća je vrijednost knjige u tome što ponovno spaja nauk, književni oblik, publiku, rukopisni prijenos i društvenu povijest. Ona ispravlja čitanje Ruusbroeca kao bezvremenskoga samotnog genija. Neke rekonstrukcije ipak ostaju vjerojatnosne jer su izravni biografski podaci oskudni.
Engleski prijevod Diane Webb nizozemske studije iz 2003., objavljen u nizu Brill’s Studies in Intellectual History, sv. 150. Glavni tekst završava na str. 331; ukupni digitalni dokument ima 381 stranicu s uvodom, bibliografijom i kazalom.
↗ Otvori u vrtu →