Oci inzistiraju na raspoloženjima kajnika — bitno je vraćanje k traženju dobra. Ipak, pokora se ne svodi na osobno obraćenje: grijeh dotiče i bitan odnos prema zajednici Crkve. Od 3. st. bolje poznajemo strukturu pokorničkoga obreda: pomirenje, molitva i polaganje ruku; istočna Crkva dodaje obred pomazanja. Jednu od najstarijih aluzija na sakramentalno odrješenje nalazimo u Origena.
U 13. st., s razvojem teologije sakramentalne pokore, Zapad deprekativnu (zazivnu) formulu odrješenja („neka bude oprošteno…”) zamjenjuje indikativnom („Ja te odrješujem…”); istočna je Crkva zadržala deprekativnu formu kao valjanu. Vlast odrješivanja vezana je uz posebno ovlaštenje (éntalma). Treba izbjeći zabunu: nesvećenicima (muškarcima i ženama) ne može se zabraniti duhovno očinstvo/majčinstvo, koje uključuje ispovijed grijeha i molitvu duhovnoga oca za oproštenje.
Špidlík, Duhovnost kršćanskog Istoka, str. 184–185.
↗ Otvori u vrtu →