Drevna riječ za savjest jest srce. Kod Grka syneídesis označava razne čine (opažati, spoznavati, biti svjestan); moralnost vrednuju velikim dijelom iz osjećaja ugode/krivnje (aidós, phóbos). Seneka govori o duhu koji „motri naša dobra i zla djela”; Filonu je syneidós položio u čovjeka Bog.
U prvim kršćanskim spisima syneídesis/conscientia javljaju se isprva rijetko, pa sve češće. Zapad brzo naginje moralnom tumačenju, dok grčki Istok šire čuva izvorna značenja. Lijepu konferenciju o savjesti daje Dorotej: „Kad je Bog stvorio čovjeka, položio je u nj božansko sjeme, neku iskru” — savjest kao glas duha. Savjest je tako mjesto gdje progovara duh — bliska „nutarnjem čovjeku” i srcu.
Špidlík, Duhovnost kršćanskog Istoka, str. 94–95.
↗ Otvori u vrtu →